T.N.T. for the brain

iskreno se nadam da nije neki pre-jebeno-loš znak to što sam se opet poželjela svoje cyber ćenife. otišla sam toliko daleko da sam napravila blog na blogger.com-u i onda skontala da mi nije nimalo lijepo kada me niko ne čita i kada svi imaju svoju safe zonu svojih ljudi a ja nemam. onda sam dodala neku curu iz Rumunije i kao ja nju čitam, a mlada se presvlači po cio dan i onda je njoj dečko slika. ni' je ona nešto lijepa, nit' se nešto dobro oblači, nit' joj je dečko neki aman zaman fotograf. elem, dosadno mi je u životu, i svima nam je i svi ćemo pocrkat'. završila sam vezu od godinu dana prije tri dana. nemam nikoga u životu na ljubavnom planu osim tristotinjak ljudi koje volim. neke od njih i ne poznajem... ali čisto sumnjam da bi bilo ko od njih volio da me voli. satiru me mostarske vrućine. (lažem, nisam znala šta ću napisati.) ne znam jesam sa vremenom izgubila tu sposobnost da dođem kući, sjednem i žrljam. možda mi jednostavno nije zanimljivo sada kada mogu žvrljati normalne stvari, još ljudi dođu i daju mi para za to. treba mi DISTRACTION. i neka mi neko konačno otkrije neku riječ u lokalnim jezicima koji bi značili distraction. ja je ne znam. skrećivač pažnje možda. FUJ kako je ružno, kao skrećivač pažnje. zvuči kao proljev, a čak ne možeš reći dijareja da bi bilo normalnije. ili vjetar umjesto prdeža. nadam se da mi se ovo neće prečesto dešavati. PS, ženo, ako me slučajno pročitaš, želim da razgovaram sa tobom jerm islim da nisi iskrena prema meni. pneuma, aj nid ju tu tok tu mi mater ti. PPS, vidim još uvijek zaviru sa ovim tagovima. nisam nikad u životu tagovala post, ali evo. ovo je valjda lajfstajl. jao mi lajfstajla dan me jebo.

...jutra koja bih najradije, sa vremena na vrijeme, preskočila. Takvo bi vjerovatno bilo i ovo da nema te proklete prisutnosti pozitivne misli u meni vec par mjeseci koja mi jendostavno ne da da izadjem iz svoje ravnoteže. Spavati tri sata košta jutarnjih živaca... Pogled na čitavu lijevu obalu Mostara prekrivenu maglom, na vrhove krovova Šehovine i Luke, na pravoslavno groblje na čijim pločama vječito stoji odsjaj mostarskog sunca koje se uporno, zubato, probija kroz maglu... Nadoknadi sve živce koje ste ikada izgubili. *Dižem šolju crne kafe u zrak* ... Dobro jutro.

Znaci, koliko god ja pokusavala i trudila se prikriti tu moju periodicnu indiferenciju nekim ocajnim pokusajima dobrog raspolozenja (iako se jako cesto toliko uzivim u ulogu da ni sama ne mogu razaznati kada forsiram a kada ne), ne ide. Znate ono, kada vas spoznaja da ste ostali sami i da se zavjesa spustila, da nema vise auditorijuma i da nemate pred kim glumiti udari posred lica tako jako da vas to naprosto izbezumi pa vam lude stvari padaju na pamet, stvari tipa pokusati objasniti to drugim ljudima preko ovo malo mog sajberspejsa koji je vec davno propao sa prikrivenom zeljom da te iste stvari sebi razjasnite u glavi jer zapravo ni vi nemate pojma zasto vam treba taj citav show, kome i zasto glumite, zasto se ne ponasate onako kako zelite? Ne znate?
Ja sve nesto kontam da se bojim osude. Iako, ruku na srce manjak samopouzdanja sto se tice nastupa mene kao mene i strah od tih nekih potencijalnih osuda nikad nije bio moj film,  ne vidim drugo racionalno objasnjenje za moj trenutni nacin posmatranja svega ovoga. Smijesno? Smijesno je i meni vjerujte, zaboga ne zivim u nekom filmu, niti me ljudi tako pozorno gledaju niti se iciji zivot okrece oko mene da prate svaki moj postupak i rezoniraju ga u svojoj glavi u smislu osuda-odobravanje, ali... To je to. Sada se samo jos pitam jel' ovo neki moj sjebani nacin prikrivanja pravog problema (ono sto inace znam uraditi) ili jednostavno nemam pametnijeg posla pa se opterecujem obicnim glupostima u ovako fino večer, kada svaki drugi normalan insan pije kafu negdje vani.

Znači, ponašam se onako kako se ponašaju ljudi koje ne volim zbog njihovog ponašanja. Koristim druge ljude da bih zaboravila na prve. Bježim od razmišljanja k'o pijan od plota... Razmišljanja o stvarima koje mi JESU problem.

Osjećam se tako neosjećajno da je to nevjerovatno, dakle, moje trenutno stanje uma bi se moglo opisati kao apsolutni, totalni kaos koji teško šta može posložiti osim mene same, a ja kanda nemam hrabrosti za to.

''Kolika je samo neosjetljivost osjetljivih ljudi na osjetljive ljude iz njihovog okruženja.''

I sebe i sve ovako redom, abecedno, hijerarhijski. Pogađate već šta.

Niko ne voli rastanke.
U redu, otkrivam toplu vodu, naravno da niko ne voli da se rastaje sa onim sto mu nesto znaci, sa onim za sto je ''vezan'' ovim ili onim, navikom ili osjecajem, voteva, ali koci li nas to sto imamo potencijalni strah od rastanka u tome da prepoznamo vrijeme za jedan kada dodje? Jer se rastanci moraju desavati, sve sto dodje mora i proci, ali koliko zapravo ljudi znaju otici na vrijeme i zaustaviti mukotrpan proces razvlacenja sivih celija po sivljem betonu u dugom i mukotrpnom procesu zvanom ''samoprisilno razdvajanje jedne ili vise individua od druge ili vise individua/predmeta/zivotinja prouzrokovano time sto ta ista nije pristala da to mnogo bezbolnije ucini sama''?
Kada zapravo shvatamo da je vrijeme za razdvajanje, rastanak, odlazak, nazovite ga kada hocete?
Recimo, sama imam problem sa osobom. Pardon, osobama. Dakle, ne mogu si pomoci ali vec duze vrijeme imam osjecaj da je taj ''kraj'' toliko blizu da ga mogu napipati, pa me to isto tjera na razmisljanje... Da li da prekinem sve to i time iskljuci mogucnost da mi se samo cini, prividja, da u biti nema nikakvog kraja, razilazenja, razdvajanja, odlazenja, kako god, i da jednostavno finiširam to sve nekim telefonskim razgovorom, ili da izadjem na kafu sa istima i kazem im jednostavno ono standardno, filmski ''Ovo ne funkcionise''? Kako se to radi? (Sama nikad ne bih mogla skupiti ni hrabrost ni odlucnost za to. Vjerovatno bih da su u pitanju neki lijevi ljudi, ali buduci da nisu, a-a. Nema teorije.) ,... ili da prosto pustim sve to da samo odumre (proces ''razvlacanje sivih celija...'' ), sto moze biti jako bolno (za obe strane).
Sta ako je sve plod moje imaginacije i inace hiperbolicne prirode? Sta ako se zapravo NISTA ne desava, nego ja to umisljam? Ne iskljucujem ni te mogucnosti jer se znalo bezbroj puta do sada desiti. Volim praviti dramu iz nicega, sta je pogresno u tome? Takva sam, hvala Bogu. I wouldn't want it any other way.
Jednostavno... Kada mozemo sa sigurnoscu tvrditi da neko zeli da nas iskljuci iz svog zivota ili da je silom prilike doslo do tacke u kojoj se putevi razilaze? Kada nas neko ne zove? Kada ne komunicira normalno sa nama? Kada nas ignorishe? Kod mene su svi faktori zadovoljeni, izuzev onog koji sam presutila - izuzev onog da mi nesto ne da, izuzev onog osjecaja da se to jednostavno ne moze desavati, ne meni i ne sa njim, da to jednostavno ne treba da bude tako, da se desila neka kozmicka greska i da ce se sve ispraviti kada... neko digne svemirsku stampariju koja pishe nase sudbine u zrak i kada se slova u eksploziji posloze onako kako meni to odgovara, te kao takvap ronadju (raznesene) knjigen asih sudbina i tu se posloze. u cetiri primjerka molim. Tvrdi uvez, crvene korice, zlatni okvir, crna iluminacija.
Dodajte na kraju: zeli da izvrshi euantaziju i jebe mater rukovodstvu stare bolnice u Mostaru jer ne pale grijanje nepokretnim pacijentima na Neurologiji... pardon, upale ga. Za vrijeme posjeta.

Eh okej, prvo i prvo (relativno i posljednje i jedino)  - srećna Nova godina svima, želim svima sve najbolje, piiiz lav end andrstanding i sve to u tom paketu.
Zanemarimo moj prezir prema svim ''novim počecima''. Zanemorimo i moj skepticizam prema svim ovim novim godinama, zanemarimo moja razmišljanja ''samo gore može bit', ne može na bolje da ga jebeš'', pesimizam, ''loše razmišljanje'', nazovite ga kako hoćete, i dalje mi se vrzma u glavi... Zanemarimo sve to, stvarno vam želim sve najbolje, želim vam sve ono što ne predviđam sebi. (:
Inače, ko me prati duže vrijeme (a imam staža na ovom bloggeru već neke četiri godinice) shvatio je moje ''oduševljenje'' ovim novogodišnjim praznicima, i praznicima oko Nove godine (oba Božića i slično)... Ali eto, kad je bal nek' se i princeza je*e, što bi rekli, pa sam se solidarisala sa okolinom koliko-toliko i pokušala uživati u svemu ovome. I uspjelo mi je, pravo mi je uspjelo. Toliko da sam se odlučila napisati novi post, što je, mogu mislit', vleiki *wooooow* mom veeeelikom čitalačkom auditorijumu.
Enivejz,  pojma nemam šta se na bloggeru dešava, čitam svoje favorite (kao i one koje čitam reda radi) redovno, ne znam koja je masovna furka sada in, ne znam kakvi se blogovi prave, i drago mi je radi toga. Sreća moja pa me popustilo ovo, da vam pravo kažem, doklinčila mi je ona potreba da se ''istresem'' negdje... Pa sljedećeg dana svako zna šta sam jela, pila, kad sam piškila, kad kakila, kad mi je  bila zadnja kriza u vezi, kad ma se loše osjećaa i radi čega i slično.
Ali eto... nadam se snijegu u Mostaru (eto koliko sam optimistična zadnjih dana :D), šetam se, spavam koliko hoću, jedem kad mi se ćefne, ne mislim ni o čemu osim o divnoj, predivnoj vezi u kojoj sam fvec nekih (kuc o drvo :D) šest mjeseci, o njemu,  uživam sa njima (žeMski rod (: znate vec koliko IH volim :)) [ a bog'me i sa njim :D], u školi sve u redu (sve je dobro što se dobro svrši, pa ja :D nego kako :D) , malo me ciganluk 'fata pa ću udunut' ovo dok vam nisam počela pričat' bezvezarije (kao ovo je sve bilo zanimljivo i normala :D) ...

Sve u svemu, srećna Nova godina svima, jedna, drga, Božići, ko šta slavi, želim vam sve najbolje, i čujete me ponovo... Čim liznem bocu.
Orevoa.